Jednom smo bili ljudi

Sažetak

Otac je eto poginuo sam tog Jula,… U trideset šestoj,… Zora je, slutim iz nekih čudnih razloga bila obojena sumrakom a nejaki, ljigavi vjetar je tek donosio mirise jednog lojavog jutra. Juli se izdajnički sakrio,…negdje van dometa krvavo-crvenih nišsandžijskih očiju. Bog je valjda spavao mirnim snom i ne sluteći možda da negdje daleko dole, ispod nebeske magle u izblijedjeloj pamučnoj košulji postoji čovjek čiji se puls još i danas ponekad začuje u uglu mog lijevog dlana. Bio je uplašen, znam,…ali je ipak hrabro stao pred streljački vod.