Metafizički putnik aBosanac+Pas

Sažetak

Za Atifa Kujundžića znao sam, naravno, mnogo ranije nego što smo se upoznali. Posjedovao sam i čitao njegove knjige već sredinom 80-tih godina prošloga stoljeća, jer on je i tada bio afirmiran pjesnik, iako nije tretiran kao dio onog kruga što se smatrao najvišim u bh. književnosti. Toj tzv. kanonskoj skupini pisaca on, zapravo, nikada nije pripadao–sve do kraja, iako je objavio čak pedesetak knjiga (!), iako mu, kad se o njemu razgovaralo, vrijednost nije osporavana. Ali, naprosto, postoje takve književne sudbine, postoje pisci koji iz nekih čudnih razloga nisu doživjeli vrednovanje kakvo im pripada. Premda je Atif decenijama “trajao” na našoj književnoj sceni–ne postoji objavljen niti jedan ozbiljniji esejistički ili književnoznanstveni tekst posvećen njegovome djelu, nema ga ni u antologijama ni u panoramama koje pretendiraju na reprezentativnost u predočavanju suvremene bh. poezije. A Atif je, kad je posrijedi književnost za odrasle, bio primarno pjesnikom. Tek s objavljivanjem knjiga namijenjenih djeci doživio je stanovitu afirmaciju, pa je uvršten u čitanke i u lektiru, a dobio je 2007. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolju knjigu u kategoriji za djecu i mlade. S druge strane, sam je Atif o piscima, također i o slikarima, napisao cijelu jednu biblioteku tekstova, od književnokritičkih do esejističkih, pa i cijelih knjiga–kakve su one o Avdi Mujkiću na primjer…