Februarske demonstracije: sumorna slika bošnjačkog društva danas

Sažetak

U trenutku dok ovo pišem, navršavaju se skoro tri puna mjeseca od nasilnih demonstracija koje su potresle poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu. O samim demonstracijama, njihovim uzrocima, povodima, značenju i mogućim posljedicama – o svemu tome se nadugačko i naširoko pisalo i javno govorilo, sa različitih aspekata i iz različitih perspektiva. Ipak, u najvećem broju slučajeva, demonstracije se promatraju kao socijalni bunt, izraz nezadovoljstva građana stanjem u zemlji, štaviše – kao nekakva “narodna revolucija”. Ocjenjuju se pozitivnim, a svaki pokušaj da se ta dešavanja sagledaju iz nešto drugačijeg kuta, možda malo dublje u pogledu uzroka i posljedica, doživljava se politički nekorektnim. Ništa čudno, jer našim javnim prostorom dominiraju samoproklamirani borci za socijalna prava, različiti salonski revolucionari, wannabe-ljevičari i liberali svih mogućih pravaca i frakcija, u biti postkomunistička društvena elita transformirana od nekadašnje komunističke, koja je već odavno ostvarila ono što talijanski marksistički filozof Antonio Gramsci naziva kulturnom hegemonijom, određujući sistem vrijednosti i poželjne ideje i norme.