Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godine – Bijeljinsku i Tuzlansku

Sažetak

Propašću prve Jugoslavije i uspostavom Nezavisne države Hrvatske (NDH), u njen državnopravni okvir je uključen i cjelokupan teritorij Bosne i Hercegovine, što su okupatori priznali i podržali. Bošnjaci su se tako 1941. našli između dvije vatre, s jedne strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a sa druge nasiljima ustanika i genocidnom politikom četnika. Na ustaška nasilja nad Srbima i Židovima, muslimani su reagirali nizom javnih protesta u vidu rezolucija koje su objavljene u gotovo svim značajnijim bosanskohercegovačkim gradovima. U svim tim rezolucijama se osuđuje nasilje i diskriminacija građana druge vjere i nacije, Srba i Židova, dok neke od njih traže i autonoman položaj za Bosnu i Hercegovinu. Objavljivanje ovih rezolucija povezano je s djelatnošću bošnjačkih autonomista, ali i sa činjenicom da u to vrijeme, vojne snage Nezavisne Države Hrvatske (regularno Domobranstvo, te Ustaška vojnica) nisu bile u stanju pružiti zaštitu ugroženim bošnjačkim naseljima. Stoga je na više strana u Bosni i Hercegovini dolazilo do formiranja lokalnih samozaštitnih milicijskih snaga sastavljenih od muslimana. Najreprezentativnija od njih je bila Domobranska dobrovoljačka (DOMDO) pukovnija bojnika Muhameda Hadžiefendića, ustrojena u decembru 1941. u Tuzli. Formalno u sastavu Domobranstva, ova je jedinica (u narodu nazvana legijom) objedinjavala šest područnih bojni na širem prostoru sjeveroistočne Bosne, koje su se uspješno odupirale ustanicima.