Radovi sa naučnog skupa “Proučavanje lokalne historiografije u BiH“, Gračanica, 10.12.2010. (drugi dio)

Sažetak

Mikrohistorija se javlja u historiografiji sedamdesetih godina 20. vijeka, s ciljem da se istraži i interpretira „ sve ono što je čovjek u prošlosti radio i napravio, što može nam dati neku obavijest o njemu: tekstovi, spomenici, usmena tradicija.“ Istraživači mikrohistorije, prije svega, ispituju vlastite metode i interpretacije, preispituju dotadašnje teorije i metode osobito one koje na osnovu serijskih ispitivanja dolaze do općih zaključaka. „Pri takvom zaključivanju zanemaruje se djelovanje i minimalna sloboda pojedinca kao i mogućnost posebnosti određenih događaja ili slučaja“. Mikrohistorija se u svojim metodama oslanja na historijsku antropologiju, uzimajući kao predmet izučavanja pojedinačni slučaj ili individualca. Posuđeno od antropologije, omogućava se ispitivanje individua i individualnih slučajeva, čime se stvara puno više prostora za istraživanje kulturnog, ekonomskog i socijalnog određenja pojedinaca. Mikrohistoričari teže realističnijem opisu ljudskog ponašanja unutar relativne slobode koja omogućava individualno djelovanje. Takav pristup omogućava praćenje simboličkog svijeta i uvažavanje materijalnih, ne samo pisanih izvora, mikrohistoriju spušta na razinu proučavanja jednog malog ograničenog područja – mikro razina–čime se stvara poseban metodološki poučak, intenzivno proučavanje dokumentarnih materijala, ne gubeći iz vida širi i složeniji društveni kontekst. Mikrohistorijski pristup određuje probleme stjecanja znanja o prošlosti kroz proučavanje raznih posrednih pokazatelja, znakova i simptoma, prije svih naglašava se individualni život i događaj, ali ne odbacuje mogućnost općenitijih zaključaka i razotkrivanje općenitijih fenomena. Mikrohistorijske teme su: selo, individualci, familije, religijske grupe, crkveni redovi, lokalne pobune, ubojstva, samoubojstva.