Zarobljena pravda

Sažetak

Skoro tri decenije nakon završetka rata bosanskohercegovačko pravosuđe nalazi se u ćorsokaku. Duboko korumpirano, pod snažnim uticajem nacionalističkih političkih snaga, podijeljeno i okrenuto dijametralno različitim interpretacijama nedavne tragične prošlosti, nije u stanju da nastavi putem koji je otvorio Tribunal za ratne zločine u Hagu. Podaci o broju otvorenih i presuđenih slučajeva djeluju porazno na žrtve i sve one koji se još nadaju pravdi. Primjera ima bezbroj, od neprocesuiiranja ratnih zločina u Tuzlanskom kantonu, do nakaradnog poimanja pravde u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. U ovom gradu, u kojem je počela agresija na BiH i koji je bio daleko od linije fronta, počinjeno je mnogo teških zločina nad bošnjačkim civilima. Ali, procesi su vođeni uglavnom protiv preživjelih Srebreničana, a u malom broju suđenja za ratne zločine počinjene u Bijeljini i Janji, presude su obavezno išle u korist počinilaca, čak i u slučaju logora Batković, za koji je Haški tribunal ponudio dovoljno dokaza. U tri poznata slučaja dugotrajne opsade gradova (Sarajevo, Bihać, Goražde) u kojima je stradalo mnogo civila, procesi se vode protiv branilaca, a nema ni jednog jedinog slučaja optužnice za agresore. Prema sadašnjem stanju u pravosuđu, ogromna većina slučajeva ratnih zločina još je na čekanju, a biće potrebno najmanje deset godina da se završe malobrojni započeti procesi. Šta učiniti da pravosuđe najzad počne raditi svoj posao – to je pitanje na koje još niko nema odgovora.