Gračanlije u Prvoj proleterskoj

Sažetak

U ovom radu govori se u Gračanlijama iz stroja Prve proleterske brigade, one koja je formirana, kako su nas učili, “u malom bosanskom gradiću Rudom, 22. decembra, 1941. godine.” To smo slavili kao Dan armije, kojoj je pjesnik nekada ushićeno nazdravljao: “Stupaj, slavne zastave razvij, ponosna čelična zbita…” Tada smo slavili i tu vojsku i njenog vrhovnog komandanta Tita. Danas je sve manje njegovih saboraca među živima i sve manje sjećanja na njih. Odlaze tiho, zaboravljeni i ostavljeni od historije, koja se tako grubo poigrala sa idealima za koje su se borili i ginuli. Ovaj rad je samo jedan skroman pokušaj da se to “zaboravljanje” zaustavi. Odlazak četvorice omladinaca iz Gračanice, u grupi sa još desetak svojih vršnjaka “u šumu”, takoreći iz školske klupe u Sarajevu, jednog tmurnog i maglovitog martovskog jutra, 1942. godine, može se tretirati i kao neki romantični čin ili avantura još uvijek nedozrelih dječaka, ali mu se ne može oduzeti njegova suština: svjesno opredjeljenje za antifašizam i pravi izbor u haosu Drugog svjetskog rata. Do toga, naravno nije dolazilo ni slučajno, ni spontano, već duboko osmišljeno, isplanirano i organizovano. “Glavne konce” vukla je KPJ kao jedina, tada relevantna, politička snaga na strani antifašizma, u ovoj zemlji. Riječ je, dakle, o likovima četvorice Gračanlija iz Prve proleterske: Hazimu Vikalu, Hajrudinu Mehinagiću, Salihu Osmanbegoviću i Ekremu Duriću. Od njih četvorice, Hazim Vikalo je poginuo nekoliko mjeseci nakon stupanja u Brigadu, dok su ostala trojica predeverali čitav ratni put jedinice i kao mladi prekaljeni ratnici (sa ožiljcima i posljedicama lakših i težih ranjavanja), nakon završetka rata, nastavili svoj životni put kao visoki vojni rukovodioci Jugoslovenske narodne armije.