Nakon objavljenih rezultata istraživanja počinjenih ratnih zločina po Gračanici – šutnja i ravnodušnost odzvanjaju na sve strane

Sažetak

Premda nismo imali namjeru da se više “zavraćamo”, inače, teškoj temi prošlog broja našeg časopisa u okviru koje smo pokrenuli pitanje “Ko je ubijao civile po Gračanici” – i općenito temi procesuiranja i nekažnjivosti ratnih zločina (1992. – 1995), ne možemo, a da se, ipak, kratko ne osvrnemo na odjeke tog našeg istraživanja u javnosti i pojedinim institucijama, lokalnim prvenstveno, nama najbližim. Podsjećamo da smo odmah nakon promocije broja, 22. 1. 2024., neke naše inicijative i zahtjeve, kako smo i najavili u časopisu, a i na samoj njegovoj promociji, pismenim putem proslijedili na najvažnije adrese u lokalnoj vlasti u Gračanici i Tužilaštvu Tuzlanskog kantona s ciljem da se, napokon, pokuša nešto konkretno uraditi na prijavljivanju i procesuiranju ratnih zločina na lokalnom i širem području. Barem ono što se, realno, može. Kako do zaključenja ovog broja sa tih adresa nije stigao nikakav odgovor niti neka pozitivna reakcija, odlučili smo da tu činjenicu, kakva god je, podijelimo sa javnošću, pa faksimile poslatih dopisa spomenutim institucijama objavljujemo u prilogu ovog osvrta, s nadom da će se tu, ipak, nešto promijeniti nabolje. Jer, teško je prihvatiti istinu do koje smo došli u našim istraživanjima–da za ratne zločine, počinjene po Gračanici do sada niko nije odgovarao, a još je teže pomiriti se s tim (kako je krenulo) da će tako i ostati. Da se to ne bi dogodilo, mi smo, ovdje u ovom časopisu uradili ono što smo mogli. Istražili smo i popisali sve ratne zločine, počinjene na području Gračanice. Rezultate istraživanja, sa prijedlozima kako i šta dalje proslijedili smo našim zvaničnicima i institucijama “na dalji postupak”, pisali im sa optimizmom i uvjerenjem da kucamo na prava vrata. Iste materijale proslijedili smo i lokalnim rukovodstvima boračkih udruženja. Sa svih tih adresa, nažalost, dobili smo odgovor šutnjom koja bolno odzvanja. Umjesto podrške, potpisnik ovih redova već trpi posljedice što je uzeo sebi za pravo da istražuje, predlaže i piše na “nenadležne”, po svemu sudeći nedodirljive adrese. Šutnja sa tih adresa, poruka je, ustvari, da takvi pisci mogu i dalje “pisati kukom po ledu”. Ionako to nikog ne zanima, što je u najmanju ruku za žaljenje–ako ne i za plakanje.