Društveno-politički kontekst, uzroci i posljedice svebošnjačkih okupljanja tokom XX. vijeka – je li vrijeme za prvi sabor Bošnjaka u XXI. vijeku?

Sažetak

Tokom XX. vijeka Bošnjaci su, u vrlo teškom i zahtjevnom društveno-političkom kontekstu inicirali i organizovali nekoliko okupljanja koja bi mogli označiti “svebošnjačkim saborovanjima”, jer su tim skupovima prisustvovali najodgovorniji bošnjački predstavnici na svim poljima društveno-političkog djelovanja od akademskog, kulturnog, privrednog i vjerskog do onog stranačko-političkog. Pažljivom analizom tih svebošnjačkih okupljanja tokom XX. vijeka izdvojili smo tri svojevrsna sabora, odnosno kongresa i to: prvi 1928., drugi 1993. i treći 1994. godine. Na tim kongresima/saborima su bošnjački intelektualni, kulturni, politički i vjerski predstavnici razmatrala najvažnija društveno-politička pitanja za opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Shodno zauzetim stavovima utvrđivane su smjernice temeljem kojih je trebala biti usmjeravana i bošnjačka politika. Svaki od prethodna tri sabora pred bošnjačke intelektualce je postavljao vrlo teške izazove kojima je valjalo odgovoriti na najadekvatniji način shodno vremenu i prostoru u/na kojem su se nalazili Bošnjaci, u skladu sa maksimom secundum loca et tempora. U radu su kontektualizirane društveno-političke okolnosti u kojima su održana sva tri bošnjačka kongresa/sabora, predstavljeni njihovi ciljevi, zaključci i posljedice. Protekle su već dvije decenije u XXI. vijeku, a Bošnjaci još uvijek nisu pokrenuli ozbiljnije akcije na okupljanju kulturno-intelektualnih, privrednih, vjerskih i političkih predstavnika koji bi, uz objedinjavanje i prevazilaženje svih unutrašnjih razlika, stranačkim subjektima na bošnjačkoj političkoj sceni, pomogli da se što efikasnije nose sa izazovima savremenih društveno-političkih procesa, unutrašnjih, regionalnih i globalnih. Umjesto da se pokrenu, Bošnjaci kao da čekaju pokretača izvana, određen spiritus movens. Kao da ne uočavaju da bi pokretač prvog svebošnjačkog sabora u XXI. vijeku trebao dolaziti od njih samih, odnosno od strane članova bošnjačke akademske, kulturne, vjerske, privredne i političke zajednice, uključujući i ostale kvalifikovane i zainteresovane subjekte društva. Ukoliko pak Bošnjaci smatraju da još uvijek nije vrijeme za svebošnjačko saborovanje i definisanje temeljnih principa bošnjačke politike u XXI. vijeku, valjalo bi da barem izvuku pouku iz prošlosti kad su se okupljali na najširoj platformi pod kišom granata i u vremenu kad su bili žrtvom agresorskih i fašističkih politika iz susjedstva, a koje su za posljedicu imale ekonomicid, urbicid i genocid.